Životinjski svijet

Raznolikost i očuvanost životinjskog svijeta

Na temelju dosadašnjih istraživanja može se zaključiti da je životinjski svijet Biokova osebujan i raznolik makar je još uvijek nedovoljno istražen. Na području Biokova zadržao se veliki broj endema i tercijarnih relikata zahvaljujući činjenici da je smješteno u dijelu Europe koji tijekom tercijara nije bio u većoj mjeri zahvaćen oledbom.

Beskralježnjaci

Bez obzira na veliki broj istraživača fauna beskralješnjaka Biokova danas je još uvijek slabo poznata. Sustavnije su istraživane gujavice, dvojenoge, od kornjaša trčci, leptiri i ose listarice. Sistematizirane podatke posjedujemo za leptire, a pojedinačne objavljene znanstvene radove samo za neke od navedenih skupina. Među prvim istraživačima faune Biokova bio je i entomolog, francuski maršal Pierre Francois Comte Dejean (1780. – 1845.) koji kao rezultate svog istraživanja iz 1817. godine navodi 87 vrsta kornjaša (Coleoptera). Spominje vrste: Carabus croaticus, Trechus croaticus, Bembidion latreile, Molops dalmatinus, Laemostenus dalmatinus, Amara dalmatina. Posebno treba istaknuti vrstu Molops bucephalus Dejan 1928. koja je jedna od endemičnih vrsta biokovskih kornjaša (Durbešić i Vujčić-Karlo, 2000).

Leptiri

Obradom materijala prikupljenog u periodu od 1989. do 1997. godine te novoprikupljenog materijala tijekom 2002. godine utvrđena je 221 vrsta leptira iz 19 porodica. Danji leptiri zastupljeni su s 69 vrsta, a noćni s 152 vrste. Najbrojnija porodica su sovice (Noctuidae) s 92 zabilježene vrste, što je i najbrojnija porodica u fauni Hrvatske (KUČINIĆ, 1997). Porodica Papilionidae – lastinrepci pripadaju najljepšim danjim leptirima, u fauni Europe dolazi 12, Hrvatske 7, a u istraživanjima na Biokovu zabilježeno je 5 vrsta (KUČINIĆ, 2003). Prugasto jedarce (Iphiclides podalirius L.) česta je vrsta na čistinama uz rubove miješane šume crnog i alepskog bora na visinama između 500 i 650 m. Faunistički najzanimljiviji nalazi na Biokovu su izolirane populacije u višim područjima: Parnassius mnemosynae L. (por. Papilionidae – lastinrepci), Neptis rivularis Scop. (por. Nymphalidae – šarenci), Erebia melas Her. (por. Satyridae – okaši) (KUČINIĆ, 2002). Osim ovih populacija zasigurno su «najvredniji» i faunistički najznačajniji elementi vrste roda Zerynthia: Z. Polyxena L. i Z. Ceryisi God. iz porodice Papilionidae – lastinrepci. Obje vrste su zabilježene samo na malim livadnim površinama u podnožju Biokova. Uskršnji leptir (Zerynthia polyxena L.) rijedak je element u fauni bilo kojeg prostora u Hrvatskoj, iako vrstu nalazimo u kontinentalnom, planinskom i mediteranskom području. Populacije te vrste najčešće nisu brojne, lokalnog su karaktera (vezanosti na ovipozicijske biljke roda Aristolochia: clematitis, pallida, rotunda), i međusobno su izolirane, tako da su male i udaljene jedna od druge. Vrsta Zerynthia ceryisi God. pravi je faunistički raritet. Na području Hrvatske zabilježena je samo na prostoru Biokova u jednoj izoliranoj populaciji. Zbog njene izoliranosti i nemogućnosti komunikacija s ostalim populacijama iste vrste, došlo je do određenih specijacijskih procesa, koji su uzrokovali specifične morfološke značajke biokovske populacije, koja je označena kao poseban subspecies (podvrsta) i novi endem Hrvatske ssp. dalmacijae (SALA&BOLLINO, 1994). Mali plavac (Pseudophilotes  schiffermülleri Hemming) globalno je ugrožena vrsta, a zabilježena je na Biokovu među ostalim brojnim vrstama. Biljke hraniteljice prve generacije su Thymus vulgaris i T. serpyllus, dok se druga generacija hrani vrstama iz rodova LavandulaSaturela i Mentha. Dalmatinski okaš (Proterebia afra dalmata (Godart [1824])) endemična je podvrsta leptira iz porodice šarenaca (Nymphalidae, Satyrinae) koja je zabilježena na području parka, a zakonom je zaštićena u kategoriji strogo zaštićene zavičajne divlje svojte.

Podzemna fauna

Veliki broj endema čini podzemnu faunu posebno zanimljivom. Kako su u posljednje vrijeme rađena njena sustavna istraživanja u sklopu inventarizacije parka, posebno ćemo je izdvojiti. U brojnim biokovskim špiljama i jamama živi fascinantna podzemna fauna.

Do sada je utvrđeno 240 pravih špiljskih organizama, troglobionata i stigobionata, od čega je čak 87 svojti endemično za Biokovo

Gotovo polovica špiljskih vrsta nađena je samo na Biokovu. Među njima je veliki broj relikata, koje popularno zovemo živim fosilima. Oni su u davna geološka razdoblja živjeli na površini, a zatim su uslijed klimatskih promjena izumrli i nestali sa svojih prvobitnih staništa. Neki od njih opstali su na manjim izoliranim područjima, koje zovemo sklonište ili refugij, te se vremenom prilagodili na život u podzemlju. Njihovi srodnici odavno su izumrli ili ih nalazimo u Africi i drugim udaljenim, obično južnijim krajevima. Međutim, zbog svoje specifičnosti, Biokovo u svom podzemlju nudi rezervno stanište kako za vrste koje potječu iz toplih razdoblja, tako i za glacijalne, hladnodobne vrste.

Kad se spustimo u jamu, pred nama se otvara čarobni svijet biokovskih endema: podzemnih kornjaša, lažištipavaca, pauka, dvojenoga i striga. Osim svojom rijetkošću i endemičnosti, brojne vrste ističu se veličinom, te predstavljaju prave gigante među svojim srodnicima. Po vlažnim stijenama kližu špiljski pužići. Od jedva milimetar velike vrste Zospeum amoneum, staklasto prozirnih okruglih puževa iz roda Vitrea, šiljatog špiljskog pužića Spelaeoconcha paganettii do čudnih puževa golaća, koji ipak imaju malu kućicu (Semilimacidae). Prilikom istraživanja najdublje jame Amfore nađena je pijavica Dina absoloni, za koju još uvijek ne znamo čime se hrani u energetski siromašnom podzemlju. Na vlažnoj sigovini nalazimo bijele kopnene  jednakonožne račiće iz roda Alpioniscus, dok se u nižim i toplijim špiljama kao priljepak na stijeni drži Strouhaloniscus dalmaticus. U nakapnicama i podzemnim jezercima živi endemni špiljski rakušac Niphargus buturovici. Biokovski lažištipavci upravo su fascinantni, kako brojem od dvadesetak špiljskih vrsta, tako i veličinom. Protoneobisium biokovense, Neobisium maderi i Neobisium peruni predstavljaju najveće vrste na svijetu. Na vlažnoj sigovini svoj plijen traži jedan od najvećih špiljskih pauka Stalagtia hercegovinensis, pravi Tyranosaur u svijetu malih špiljskih životinja. Iz špilje Tučepska vilenjača opisan njegov daleko manji srodnik Mesostalita comotti. Na paučini, posebno u ulaznim dijelovima špilja, nalazimo brojne vrste baldehinskih pauka (Lyniphidae) koji naopačke vise u mrežama. Među nima se ističe rijetka reliktna vrsta Typhlonyphia reimoseri. Jedan od najvećih predatora biokovskog podzemlja je oko 2 cm dugačka špiljska striga iz roda Lithobius koja još nije znanstveno opisana. Iz grupe dvojenoga (Diplopoda) uz brojne biokovske endeme, najzanimljivija je vrsta Biokoviella mauriesi. Veličinom imponira najveća europska dvojenoga Apfelbeckia hessei.

Kornjaši su najzastupljeniji u podzemnim staništima Biokova. Utvrđeno je 18 vrsta, od čega 17 endema, a čak 5 rodova i 13 vrsta endemi su Biokova. Ističe se trčak Biokovoaphaenopsis radici koji živi samo u ledenim jamama na biokovskoj zaravni, kao i sitna reliktna vrsta Lovricia aenigmatica čiji je nalaz iznenadio stručnjake, kao i njen srodnik Neolovricia ozimeci. Tu je i najveći svjetski podzemljar Speoplanes giganteus biocovensis, a samo u najdubljim jamama živi podzemljar Radziella styx, specijaliziran za filtriranje vode. Špiljski konjici (Orthoptera) noću izlaze iz špilja u potrazi za plijenom, od kojih na Biokovu žive predstavnici tri roda: Dolichopoda, Troglophilus i Grylomorpha. Ljeti u špiljama nalazimo tulare (Trichoptera), glacijalne relikte koji se pare samo u ledenim jamama, a ljeti i zimi leptire (Lepidoptera), koje pri hiberniranju vreba parazitska gljiva Cordiceps riverae. Od većih organizama u jamama Biokova gnijezde se žutokljune galice (Pyrrhocorax graculus), koje liče na male crne vrane, a u sumrak iz jama izlijeću šišmiši. U jednoj jami iznad Brela otkrivena je veća kolonija. Na ovom relativno malom području i minimalnim udaljenostima krije se složeni faunistički kompleks iznimne biološke vrijednosti. Prema raznolikosti podzemne faune Biokovo je vruća točka (hot spot), jedan od centara endemizma špiljske bioraznolikosti Hrvatske, ali i Dinarida.

Kralježnjaci

Vodozemci (Amphibia)

Budući da na Biokovu nema površinskih voda , već su prisutni rijetki krški izvori i podzemne vode, specifična vodena staništa čine lokve, kamenice i bunari koji su većim dijelom godine puni vode zahvaljujući nepropusnom sloju gline te služe i kao pojilišta za stoku.

Na takvim vodenim staništima javljaju se i neke vrste zaštićenih vodozemaca kao npr. pjegavi daždevnjakSalamandra salamandra L., mali vodenjak Tritirus vulgaris L., žuti mukač – Bombina variegata Bonaparte, krastača – Bufo bufo L., zelena krastača Bufo viridis Laurenti, velika zelena žabaRana ridibunda Plallas. i gatalinka - Hyla arborea L. koja se nalazi na Crvenoj listi IUCN-a kao ugrožena vrsta (u kategoriji Lower Risk (LR) Near Threatened (NT)).

Gmazovi (Reptilia)

Od gmazova na nižim nadmorskim visinama dolazi zaštićena obična čančara - Testudo hermanni Gmelin zatim gušteri i to krška gušterica - Podarcis melliselensis fiumana Braun, zidna gušterica - Podarcis muralis L. i primorska gušterica - Podarcis sicula campestris Rafinesque koje su strogo zaštićene prema Zakonu o potvrđivanju Konvencije o Zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija), ovdje također dolaze mosorska gušterica - Lacerta mosorensis Kolombatovići, oštroglava gušterica Lacerta oxycephala Dumeril et Bibron, zatim veliki zelembać - Lacerta trilineata Bedriaga i obični zelembaćLacerta viridis Laurenti koje su također strogo zaštićene prema Zakonu o potvrđivanju Konvencije o Zaštiti europskih divljih i prirodnih staništa (Bernska konvencija), zatim blavorOphiosaurus apodus Pallas, kućni macaklinHemidactylus turcicus L. i mrki gušter - Algyroides nigropunctatus Dumeril et Bibron.

Od zmija dolaze zaštićene vrste obična bjelicaElaphe longissima Laurenti, crvenkrpica – E. situla L., kravosas - E. quatrolineata Lacepede, šara poljaricaColuber gemonensis Laurenti, šilac – C. najadum dahli Schinz, smukuljaCoronella austriaca Laurenti, zmajur – Malpolon monspessulanus insignitus Hermann, crnokrpicaTelescopus fallax Fleischmann, bjelouška – Natrix natrix persa L. i jedina prava otrovnica poskokVipera ammodytes L.

Ptice (Aves)

Za područje Biokova zabilježeno je više od 110 vrsta ptica, njih više od 70 je gnjezdarica, dok ostale područje koriste tijekom hranjenja, zimovanja ili za odmor tijekom preleta. Zbog velikog visinskog raspona staništa nalazimo vrste od tipično mediteranskih – crnoglava grmuša (Sylvia melanocephala) pa sve do planinskih – planinski djetlić (Dendrocopos leucotos) i visokoplaninskih – alpski popić (Prunella collaris). Strogo zaštićeni alpski popić malobrojna je gnjezdarica najviših vrhova, a bukove šume koje obiluju starim, šupljim ili suhim stablima stanište su strogo zaštićenog planinskog djetlića, ciljne vrste ekološke mreže. Na strmim liticama gnijezde se brgljez kamenjar (Sitta neumayer), modrokos (Monticola solitarius) i primorska bjeloguza (Oenanthe hispanica), strogo zaštićene vrste. Ciljne vrste ekološke mreže sivi sokol (Falco peregrinus) i suri orao (Aquila chrysaetos) također su strogo zaštićene gnjezdarice tih litica, a u potrazi za hranom udaljavaju se više kilometara od gnijezda. Suri orao kritično je ugrožena vrsta u Hrvatskoj, gustoća populacije je niska, a oko trećina parova nije reproduktivno aktivna. Česti su i slučajevi da jedan orao godinama čeka odgovarajućeg partnera i čuva teritorij. 

U razdoblju od 2007. do 2019. godine na širem području Biokova su zabilježena sveukupno dva para surih orlova te četiri teritorija. Ciljna vrsta ekološke mreže i strogo zaštićena ušara (Bubo bubo) gnjezdarica stanarica je biokovskog područja. Gnijezdi se na nepristupačnim stijenama, a lovi na rubnim područjima Parka. Strogo zaštićeni jastreb (Accipiter gentilis) malobrojna je gnjezdarica stanarica većih kompleksa jelovih šuma na sjevernim padinama na području Kaoca. Kobac (Accipiter nissus) je malobrojna gnjezdarica koja se gnijezdi na zagorskoj strani i uglavnom u blizini naselja i strogo je zaštićen. Brojne žutokljune galice (Pyrrhocorax graculus) gnijezde se u špiljama i jamama, a hranu traže u velikim jatima na planinskim travnjacima i primorskim padinama. Zmijar (Circaetus gallicus) je gnjezdarica selica te preletnica biokovskog područja, uglavnom se zadržava na južnim padinama, a gnijezdi se na drveću. Škanjac osaš (Pernis apivorus) brojna je preletnica zabilježena u jesenskoj i proljetnoj seobi. Obje su strogo zaštićene i ciljne vrste ekološke mreže. Vrtna strnadica (Emberiza hortulana) gnjezdarica selica je mozaičnih staništa, a populacija joj je na ovom području znatno opala. Tijekom 2013. godine na području Saranča zabilježena su samo 3 – 4 pjevajuća mužjaka, a tijekom 2019. godine tek dva pjevajuća mužjaka. Preostala populacija je mala i nefunkcionalna te joj prijeti skoro izumiranje. Rusi svračak (Lanius collurio) česta je gnjezdarica selica koja se gnijezdi na travnjacima sve do 1500 metara nadmorske visine. Obje su ciljne vrste ekološke mreže.

Od strogo zaštićenih preletnica, ciljnih vrsta ekološke mreže, zabilježen je ždral (Grus grus) u velikim jatima u vrijeme seobe te eja strnjarica (Circus cyaneus) koja se povremeno i zadržava tražeći plijen iznad otvorenih staništa. Od gnjezdarica ciljnih vrsta ekološke mreže zabilježene su još: primorska trepteljka (Anthus campestris), leganj (Caprimulgus europaeus), crna žuna (Dryocopus martius) i siva žuna (Picus canus), koje su strogo zaštićene, te ševa krunica (Lullula arborea) i jarebica kamenjarka (Alectoris graeca).

Sisavci (Mammalia)

U kontaktnim zonama na nižim nadmorskim visinama Biokova susreće se sjeverni bjeloprsi jež (Erinaceus roumanicus) koji provodi zimu u pravom zimskom snu. Najveći dio aktivnosti potroši u potrazi za hranom koju traži najčešće noću. Patuljasta rovka (Suncus etruscus) duga tek 4,5 cm zabilježena je do oko 650 m nadmorske visine. Poljska rovka (Crocidura suaveolens) zabilježena je u kontaktnim zonama na nižim nadmorskim visinama, a dvobojna rovka (C. leucodon) od 650 m pa sve do 1650 m nadmorske visine. Osobitost biokovske faune su šumska rovka (Sorex araneus) i mala šumska rovka ili hrčica (S. minutus) tipični predstavnici kontinentalnih zajednica koje su prisutne na vršnom području bukovih šuma koje ovdje žive kao na otoku (Tvrtković i Kletečki 1993).

Tijekom prvih istraživanja na području Parka zabilježeno je ukupno 12 vrsta šišmiša: kasni noćnjak (Eptesicus serotinus), primorski šišmiš (Hypsugo savii), dugokrili pršnjak (Miniopterus schreibersii), oštrouhi šišmiš (Myotis blythii), riđi šišmiš (M. emarginatus), brkati šišmiš (M. mystacinus), resasti šišmiš (M. nattereri), bjelorubi šišmiš (Pipistrellus kuhlii), Blazijev potkovnjak (Rhinolophus blasii), veliki potkovnjak (R. ferrumequinum), mali potkovnjak (R. hipposideros), sredozemni slobodnorepac (Tadarida teniotis) (Tvrtković i Kletečki 1993, Domazetović 2002, Mazija i Domazetović 2003). Uzorci roda Plecotus pronađeni na Biokovu (Stara Škola, Amfora, Podglogovik) naknadno su određeni kao nalazi vrste gorski dugoušan (Pl. macrobullaris) (Tvrtković i sur. 2005). Za vrstu velikouhi šišmiš (M. bechsteinii) koja je uz dugokrilog pršnjaka ciljna vrsta ekološke mreže potrebna su daljnja istraživanja te revizija statusa na području Parka. Prema literaturnim podacima vrsta je do sad zabilježena u proljetnom razdoblju 2005. godine uz lokvu u predjelu Turija (Pavlinić i sur. 2010). Od drugih nalaza valja istaknuti još i nalaz vrste veliki šišmiš (Myotis myotis) bilježen u više navrata (Pavlinić i sur. 2010, Bekker i sur. 2012). Vrsta južni potkovnjak (R. euryale) zabilježen je u Baba špilji u Parku (Marković 1984) te u kontaktnoj zoni u Velikoj špilji u Antunovićima ultrazvučnim detektorom (Ozimec i sur. 2010). Time dolazimo do 16 zabilježenih vrsta šišmiša na području Biokova, a sve vrste šišmiša su strogo zaštićene.

Od glodavaca ističe se krški puh (Eliomis quercinus dalmaticus) endemična podvrsta koja nije još genetički obrađena. Rasprostranjena je od potpuno golog kamenjara do krških šuma, u primorskom dijelu Biokova od 50 m pa sve do oko 1400 m nadmorske visine.

Odlični penjači česti u kontaktnim zonama i Parku su vjeverica (Sciurus vulgaris) i sivi puh (Glis glis).

Endem i tercijarni relikt dinarskog krškog ekosustava koji se ističe kao posebnost hrvatske prirodne baštine i Biokova dinarski je voluhar (Dinaromys bogdanovi). Živi na krškom kamenjaru, najčešće na većim nadmorskim visinama, strogo je zaštićena i ciljna vrsta ekološke mreže. U Crvenu knjigu sisavaca Hrvatske uvršten je u kategoriji nedovoljno poznate, a na svjetskoj razini osjetljive vrste. Duljina trajanja života dinarskog voluhara je oko 4 godine, spolnu zrelost dostiže sa 2 godine, a tijekom života na svijet donese samo četiri potomka. Pripada staroj genetskoj liniji, najbliži srodnici su mu fosilne vrste. Također u kamenjarskim staništima živi i krški miš (Apodemus epimelas) dok šumski miš (A. sylvaticus) preferira staništa sa drvećem i grmljem.

Obični zec (Lepus europaeus) iz reda dvojezubaca rasprostranjen je na cijelom području Biokova.

Od zvijeri je zabilježen vuk (Canis lupus), strogo zaštićena i potencijalno ugrožena ciljna vrsta ekološke mreže. U nižim područjima gdje vuk ne dolazi zabilježena su povremena opažanja čaglja (C. aureus) pa čak i odstrel od strane lokalnih lovačkih društava. Od ostalih zvijeri prisutne su lisica (Vulpes vulpes), lasica (Mustela nivalis), tvor (M. putorius), kuna bjelica (Martes foina) i jazavac (Meles meles). Objavljen je i navod o povremenom opažanju kune zlatice (M. martes) na području Silnjeg gozda koji nije dokumentiran (Šabić 1993). Bilježi se i strogo zaštićena divlja mačka (Felis silvestris), a u posljednje vrijeme povremeno i strogo zaštićeni, potencijalno ugroženi smeđi medvjed (Ursus arctos).

Po stjenovitim liticama Biokova često se susreće potencijalno ugrožena balkanska divokoza (Rupicapra rupicapra balcanica) koja je unesena 1964. godine. Iako genetske analize jasno ukazuju na balkansku podvrstu divokoze na Biokovu ona službeno nije prepoznata te je zbog nerazriješenog statusa ona lovna vrsta (Rupicapra rupicapra) mada bi trebala biti strogo zaštićena. Dvije godine poslije unesen je i muflon (Ovis musimon). Jako česta je i divlja svinja (Sus scrofa) koja se namnožila na području Biokova.