Parkovi Hrvatske O Parku Projekti Nabava i natječaji Kontakt

PARK PRIRODE BIOKOVO ZATVOREN JE ZA POSJEĆIVANJE!

Životinjski svijet

Raznolikost i očuvanost životinjskog svijeta

Na temelju dosadašnjih istraživanja može se zaključiti da je životinjski svijet Biokova osebujan i raznolik makar je još uvijek nedovoljno istražen. Na području Biokova zadržao se veliki broj endema i tercijarnih relikata zahvaljujući činjenici da je smješteno u dijelu Europe koji tijekom tercijara nije bio u većoj mjeri zahvaćen oledbom.

Beskralježnjaci

Bez obzira na veliki broj istraživača fauna beskralješnjaka Biokova danas je još uvijek slabo poznata. Sustavnije su istraživane gujavice, dvojenoge, od kornjaša trčci i saproksilni kornjaši, leptiri i ose listarice. Sistematizirane podatke posjedujemo za leptire, a pojedinačne objavljene znanstvene radove samo za neke od navedenih skupina.

Kornjaši (Coleoptera)

Kornjaši su jedna od najbrojnijih skupina kukaca. Velik broj vrsta i raznolikost u veličini i građi tijela omogućio je širenje kornjaša u gotovo sve ekološke niše. Nalazimo ih na svim kontinentima, osim Antarktici. Prilagođeni su na život na gotovo svim staništima na kopnu, slatkovodnim staništima te nekoliko vrsta nalazimo i u bočatim vodama. Pronalazimo ih na područjima ekstremnih uvjeta u vidu velikih dnevnih promjena temperature i vlage kao što su pustinje ili u staništima siromašnim organskim tvarima i svjetlosti poput podzemnih staništa.

Prva sporadična istraživanja faune kornjaša na Biokovu provedena su početkom 20. stoljeća, a kroz godine provedena je nekolicina istraživanja kornjaša ovoga područja u sklopu redovnih djelatnosti Parka. Najopsežniji popis kornjaša prikupljenih na području Biokova dao je Petar Novak, hrvatski entomolog, koji je objavio nalaze koje je sam prikupio ili je citirao tadašnje inozemne istraživače koji su usputno objavili poneki nalaz s Biokova, kao npr. J. Müller, K. A. Penecke, J. Roubal, L. Mader i ostali.

Do sada je zabilježeno ukupno 295 vrsta kornjaša, od čega je 189 vrsta saproksilno. Za Biokovo je otprije poznato prisustvo četiri vrste saproksilnih kornjaša s Dodatka II Direktive o staništima (Natura 2000 vrste), zbog čega su navedene kao kvalifikacijske vrste za ovo područje. To su hrastova strizibuba (Cerambyx cerdo), velika četveropjega cvilidreta (Morimus funereus), alpska strizibuba (Rosalia alpina) i jelenak (Lucanus cervus). Osim njih, istraživanjima je po prvi puta za ovo područje zabilježena i peta vrsta s Dodatka II, a to je mirišljavi samotar (Osmoderma eremita).

Na Biokovu se pojavljuju mnoge gotovo ugrožene vrste. To su strizibube: Cerambyx cerdo, Cerambyx miles, Cerambyx nodulosus, Ropalopus insubricus i Stenurella septempunctata; zlatne mare: Osmoderma eremita, Protaetia aeruginosa i Protaetia fieberi; klišnjaci: Brachygonus megerlei i Crepidophorus mutilatus, te jedna vrsta jelenka Lucanus cervus i jedna vrsta mračnjaka Pentaphyllus chrysomeloides. Za klišnjaka Crepidophorus mutilatus Biokovo je tek drugi recentni nalaz za Hrvatsku. Najvišu kategoriju ugroženosti ima zlatna mara Gnorimus variabilis koja se smatra osjetljivom, a dvije vrste su trenutno nedovoljno poznate za procjenu ugroženosti strizibuba Purpuricenus globulicollis te zlatna mara Protaetia affinis.

Istraživanjima biokovske faune kornjaša zabilježene su mnoge rijetke i značajne vrste. Zabilježene su vrste kornjaša koje desetljećima nemaju novijih nalaza na području Hrvatske. Primjerice, dvije vrste klišnjaka, opisane su za znanost temeljem jedinki upravo iz Hrvatske, no do danas znamo jako malo o njima. To su Anostirus dalmatinus koji je prisutan samo u Hrvatskoj te dijelu Bosne i Hercegovine, a u Hrvatskoj nije zabilježen od sredine 20. stoljeća. Na Biokovu je zabilježen na vršnoj zoni. Druga vrsta klišnjaka jest Dima dalmatina, koji je prisutan u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, a za područje Hrvatske posljednji put je zabilježen prije 20 godina. Na Biokovu je pronađeno nekoliko jedinki na vršnoj zoni.

Dorcadion arenarium

Eurythryea austriaca

Osmoderma eremita

Leptiri (Lepidoptera)

Leptiri su jedna od najbolje istraženih skupina kukca na području Parka prirode Biokovo. Istraživanja su počela još u devedesetim godinama, a nastavljaju se sve do danas. Raznolikost leptira Biokova vrlo je velika što je rezultat velikog visinskog raspona, različitih mikrostaništa te utjecaja sredozemne klime na južnim dijelovima planine. Najčešća podjela leptira je po vremenu leta, na danje i noćne leptire.

Danji leptiri

Dosadašnjim istraživanjima zabilježeno je 116 vrsta danjih leptira što iznosi 58% faune Hrvatske. Sastav faune danjih leptira značajno se razlikuje u odnosu na nadmorsku visinu, staništa te ekspoziciju.

Vršni dijelovi Biokova predstavljaju utočišta vrstama hladnijih podneblja koje su se nakon zadnjeg ledenog doba postepeno povlačile sa nizinskih područja. Tako na vršnim dijelovima Biokova nalazimo izolirane populacije planinskih vrsta poput crnog okaša (Erebia melas), velike zebre (Neptis rivularis), crnog apolona (Parnassius mnemosynae) te čistacovog debeloglavca (Carcharodus lavatherae).

Na sjevernim područjima Biokova još uvijek opstaje vrsta nekadašnjih stepskih travnjaka, a danas kamenjarskih pašnjaka, dalmatinski okaš (Proterebia afra dalmata = Proterebia phegea dalmata). Ova podvrsta živi isključivo na području Dalmacije te malom dijelu Hercegovine a najbliže poznate populacije nalaze se u Grčkoj. Spada u gotovo ugrožene vrste danjih leptira, a ponajviše ju ugrožava zarastanje otvorenih krških pašnjaka.

Na južnim padinama Biokova žive mnoge termofilne vrste danjih leptira. Primjerice, tu nalazimo biljku hironovu korenicu (Opopanax chironium), na čijim cvatovima ženke južnog lastinog repa polažu svoja jajašca. Južni lastin rep (Papilio alexanor) spada u najveće i najrjeđe danje leptire naše zemlje. Donedavno se smatralo da je vrsta u potpunosti nestala sa područja Hrvatske no novijim istraživanjima utvrđena je njena prisutnost na mnogim povijesnim lokacijama, uključujući i južne padine Biokova.

Svakako najzanimljivija no i potencijalno kontraverzna vrsta prisutna na području Biokova je dalmatinski uskršnji leptir (Zerynthia cerisyi dalmacijae). Ova endemična podvrsta opisana je sa područja Podgore, vrlo blizu granica Parka prirode 1994 godine. Odrasli leptiri nikada nisu pronađeni u prirodi već su navodno sakupljene gusjenice čijim uzgojem je nastalo nekoliko generacija temeljem kojih je podvrsta opisana. Terenskim istraživanjima ova vrsta nije nikada kasnije zabilježena te postoji mogućnost da je došlo do pogreške u imenovanju lokacije sa koju su gusjenice sakupljene. Ipak, postoji mogućnost da se skrivene populacije ove vrste nalaze negdje na području Hrvatske. Najbliža poznata populacija nalazi se u dolini rijeke Neretve u Bosni i Hercegovini, no i ta je populacija vrlo izolirana i udaljena od drugih poznatih populacije ove vrste.

Noćni leptiri

Noćni leptiri puno su brojnija skupina od danjih leptira te se procjenjuje da na području Hrvatske živi preko 3000 vrsta. Najčešće ih dijelimo na dvije skupine, veće leptire (Macrolepidoptera) te sitne leptire (Microlepidoptera). Većina istraživanja noćnih leptira usmjerena je na veće leptire te oni spadaju u bolje istraženu skupinu i na području Parka prirode Biokovo. Točan broj poznatih vrsta potrebno je još uvijek utvrditi no preliminarni rezultati ukazuju na vrlo visoku raznolikost sa 164 vrste grbica te 263 vrste sovica i drugih većih noćnih leptira. Sitni leptiri (Microlepidoptera) puno su slabije istraživani a prema dostupnim podatcima do sada je zabilježeno 71 vrsta natporodice Pyraloidea.

Mnoge vrste noćnih leptira Biokova imaju svojevrsne posebnosti koje se iskazuju na nešto drugačijoj boji krila u odnosu na druge populacije iz drugih područja Hrvatske i Europe. Najčešće se radi o prilagodbi na boju podloge, u ovom slučaju vapnenačke stijene koje predstavljaju najraširenije stanište na vršnoj zoni Parka prirode. Ovo je posebno vidljivo kod mnogih rodova sovica (Noctuidae) i grbica (Geometridae).

Od zanimljivijih vrsta sovica potrebno je izdvojiti sovicu Chersotis laeta leonhardi koja je tek nedavno otkrivena na području Hrvatske, a zasada jedine poznate populacije nalaze se na vršnim zonama Biokova. Novija genetska istraživanja ukazuju da ova podvrsta predstavlja zaseban takson kojega bi trebalo podići na razinu vrste.

Iz potporodice medonjica (Arctiinae) jedna od značajnijih vrsta je Epatolmis luctifera. Ovo je vrlo lokalna i rijetka vrsta sa malobrojnim nalazima u Hrvatskoj. Nastanjuje otvorena staništa a njene gusjenice se hrane niskim zeljastim biljkama poput broćika.

Nedavnim istraživanjima vršne zone Biokova zabilježen je i sivokrili ljiljak (Hyles vespertilio) koji na području Hrvatske nije zabilježen preko 100 godina. Spada u rjeđe vrste ljiljaka na području čitave Europe a u nekim zemljama smatra se i ugroženom vrstom kojoj prijeti izumiranje.

Daljim usmjerenim istraživanjima noćnih leptira Parka prirode Biokovo broj poznatih vrsta danjih i noćnih leptira zasigurno će se povećati, a očekuju se i nalazi do sada neopisanih vrsta, odnosno novih vrsta za znanost.

Hyles vespertilio

Erebia melas

Papilio alexanor

Podzemna fauna

Veliki broj endema čini podzemnu faunu posebno zanimljivom. Kako su u posljednje vrijeme rađena njena sustavna istraživanja u sklopu inventarizacije parka, posebno ćemo je izdvojiti. U brojnim biokovskim špiljama i jamama živi fascinantna podzemna fauna.

Do sada je utvrđeno 240 pravih špiljskih organizama, troglobionata i stigobionata, od čega je čak 87 svojti endemično za Biokovo

Gotovo polovica špiljskih vrsta nađena je samo na Biokovu. Među njima je veliki broj relikata, koje popularno zovemo živim fosilima. Oni su u davna geološka razdoblja živjeli na površini, a zatim su uslijed klimatskih promjena izumrli i nestali sa svojih prvobitnih staništa. Neki od njih opstali su na manjim izoliranim područjima, koje zovemo sklonište ili refugij, te se vremenom prilagodili na život u podzemlju. Njihovi srodnici odavno su izumrli ili ih nalazimo u Africi i drugim udaljenim, obično južnijim krajevima. Međutim, zbog svoje specifičnosti, Biokovo u svom podzemlju nudi rezervno stanište kako za vrste koje potječu iz toplih razdoblja, tako i za glacijalne, hladnodobne vrste.

Kad se spustimo u jamu, pred nama se otvara čarobni svijet biokovskih endema: podzemnih kornjaša, lažištipavaca, pauka, dvojenoga i striga. Osim svojom rijetkošću i endemičnosti, brojne vrste ističu se veličinom, te predstavljaju prave gigante među svojim srodnicima. Po vlažnim stijenama kližu špiljski pužići. Od jedva milimetar velike vrste Zospeum amoneum, staklasto prozirnih okruglih puževa iz roda Vitrea, šiljatog špiljskog pužića Spelaeoconcha paganettii do čudnih puževa golaća, koji ipak imaju malu kućicu (Semilimacidae). Prilikom istraživanja najdublje jame Amfore nađena je pijavica Dina absoloni, za koju još uvijek ne znamo čime se hrani u energetski siromašnom podzemlju. Na vlažnoj sigovini nalazimo bijele kopnene jednakonožne račiće iz roda Alpioniscus, dok se u nižim i toplijim špiljama kao priljepak na stijeni drži Strouhaloniscus dalmaticus. U nakapnicama i podzemnim jezercima živi endemni špiljski rakušac Niphargus buturovici. Biokovski lažištipavci upravo su fascinantni, kako brojem od dvadesetak špiljskih vrsta, tako i veličinom. Protoneobisium biokovense, Neobisium maderi i Neobisium peruni predstavljaju najveće vrste na svijetu. Na vlažnoj sigovini svoj plijen traži jedan od najvećih špiljskih pauka Stalagtia hercegovinensis, pravi Tyranosaur u svijetu malih špiljskih životinja. Iz špilje Tučepska vilenjača opisan njegov daleko manji srodnik Mesostalita comotti. Na paučini, posebno u ulaznim dijelovima špilja, nalazimo brojne vrste baldehinskih pauka (Lyniphidae) koji naopačke vise u mrežama. Među nima se ističe rijetka reliktna vrsta Typhlonyphia reimoseri. Jedan od najvećih predatora biokovskog podzemlja je oko 2 cm dugačka špiljska striga iz roda Lithobius koja još nije znanstveno opisana. Iz grupe dvojenoga (Diplopoda) uz brojne biokovske endeme, najzanimljivija je vrsta Biokoviella mauriesi. Veličinom imponira najveća europska dvojenoga Apfelbeckia hessei.

Kornjaši su najzastupljeniji u podzemnim staništima Biokova. Utvrđeno je 18 vrsta, od čega 17 endema, a čak 5 rodova i 13 vrsta endemi su Biokova. Ističe se trčak Biokovoaphaenopsis radici koji živi samo u ledenim jamama na biokovskoj zaravni, kao i sitna reliktna vrsta Lovricia aenigmatica čiji je nalaz iznenadio stručnjake, kao i njen srodnik Neolovricia ozimeci. Tu je i najveći svjetski podzemljar Speoplanes giganteus biocovensis, a samo u najdubljim jamama živi podzemljar Radziella styx, specijaliziran za filtriranje vode. Špiljski konjici (Orthoptera) noću izlaze iz špilja u potrazi za plijenom, od kojih na Biokovu žive predstavnici tri roda: Dolichopoda, Troglophilus i Grylomorpha. Ljeti u špiljama nalazimo tulare (Trichoptera), glacijalne relikte koji se pare samo u ledenim jamama, a ljeti i zimi leptire (Lepidoptera), koje pri hiberniranju vreba parazitska gljiva Cordiceps riverae. Od većih organizama u jamama Biokova gnijezde se žutokljune galice (Pyrrhocorax graculus), koje liče na male crne vrane, a u sumrak iz jama izlijeću šišmiši. U jednoj jami iznad Brela otkrivena je veća kolonija. Na ovom relativno malom području i minimalnim udaljenostima krije se složeni faunistički kompleks iznimne biološke vrijednosti. Prema raznolikosti podzemne faune Biokovo je vruća točka (hot spot), jedan od centara endemizma špiljske bioraznolikosti Hrvatske, ali i Dinarida.

Speoplanes giganteus biocovensis

Rhinolophus blasii

Protoneobisium biokovense

Kralježnjaci

Vodozemci i gmazovi

Broj vrsta vodozemaca i gmazova na području Parka prirode Biokovo dobro je poznat. Ukupno je do sada u literaturi zabilježeno za područje Biokova 7 vrsta vodozemaca i 21 vrsta gmazova. Od toga je 3 vrste vodozemaca i 16 vrsta gmazova strogo zaštićeno temeljem Pravilnika o strogo zaštićenim vrstama (NN 144/13, 73/16), te ih je zabranjeno namjerno hvatati ili ubijati, uznemiravati, držati ili prodavati u svim njihovim razvojnim oblicima. Prvi nalaz vodozemca je još iz davne 1842. godine kada je zoolog Kustera zabilježio zelenu krastaču (Bufotes viridis) u podnožju Biokova, a kroz godine provedena je nekolicina istraživanja vodozemaca i gmazova ovoga područja u sklopu redovnih djelatnosti Parka.

Vodozemci (Amphibia)

Od vodozemaca na području Parka zabilježeno je 7 vrsta. Broj vrsta vodozemaca je manji nego gmazova što je i za očekivati u mediteranu s obzirom da su vodozemci vezani za vodu koja im je bitna zbog razmnožavanja, a voda i vodna tijela su na području Biokova ograničena.

Od repaša možemo susresti dvije vrste: pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra) i malog vodenjaka (Lissotriton vulgaris), a ostale vrste u Parku spadaju u bezrepce koji su svima poznatiji kao žabe. Od žaba tu nalazimo dvije vrste krastača smeđu (Bufo bufo) i zelenu (Bufo viridis), gatalinku (Hyla arborea), veliku zelenu žabu (Pelophylax ridibundus) te žutog mukača (Bombina variegata).

Gmazovi (Reptilia)

Na Biokovu je zabilježeno 10 vrsta guštera. Najznačajnija vrsta je zasigurno mosorska gušterica (Dinarolacerta mosorensis) koju je još 1887. godine zabilježio Kolombatović, godinu dana nakon što je vrstu opisao s planine Mosor. Ona je ujedno i stenoendem Dinarida. Područje Biokova jedno je od dva recentna lokaliteta gdje je vrsta prisutna u Hrvatskoj s najvećim kompleksom staništa koja odgovaraju ovoj vrsti. Najniži recentni nalaz mosorske gušterice na području Parka je na 1342 m nadmorske visine, dok je u literaturi ona zabilježena i nešto niže na 1200 m nadmorske visine (Schmidtler, 1999), dok su najviši nalazi oko najvišeg vrha Biokova sv. Jure. S njom zajedno na istom staništu možemo pronaći i zidnu gušetricu (Podarcis muralis) te kršku guštericu (Podarcis melisellensis), ali najsličnija vrsta mosorskoj gušterici na području Biokova je oštroglava gušterica (Dalmatolacerta oxycephala) koja dolazi na nižim nadmorskim visinama. Na području Parka možemo susresti i beznogog guštera, blavora (Pseudopodus apodus) kojeg ljudi često zamijene za zmiju. Najveći pak gušteri su zelembaći, od kojih na Biokovu imamo dvije vrste zelembać (Lacerta viridis) i veliki zelembać (Lacerta trilineata).

Također na području Parka zabilježeno je i 10 vrsta zmija. Iako tu dolaze neke od naših izgledom najzanimljivih zmija zbog svoje obojanosti kao što su šilac (Platyceps najadum), crvenkrpica (Zamenis situla) ili crnokrpica (Telescopus fallax) vrsta koju bi posebno istaknuli je poskok (Vipera ammodytes), jedina ljutica koja dolazi na ovom području. Poskok je široko rasprostranjena vrsta u mediteranskoj regiji, ali je i vrsta koju treba poštivati uz dozu opreza s obzirom da se radi o vrsti koja prilikom ugriza ispušta otrov koji može biti smrtonosan za čovjeka. Ukoliko je susretnete prilikom planinarenja Biokovom, nemojte joj se približavati ni uzimati je u ruke već je pustite da sama ode u svoje sklonište tako da lupnete nogom ili štapom o tlo. U slučaju da dođe do kontakta s njom i ugriza, što hitnije otiđite do zdravstvene ustanove gdje će liječnici odrediti vašu pravilnu terapiju. Jedna od najčešćih vrsta koji ljudi susreću, a nije otrovna, ni opasna za čovjeka, je šara poljarica (Hierophis gemonensis) koju možemo vdijeti i u nižim dijelovima i naseljima, ali i na samom Biokovu.

Od predstavnika kornjača jedina vrsta koja je zabilježena na području Parka je kopnena kornjača (Testudo hermanni).

Bombina variegata

Dinarolacerta mosorensis

Vipera ammodytes

Ptice (Aves)

Za područje Biokova zabilježeno je više od 110 vrsta ptica, njih više od 70 je gnjezdarica, dok ostale područje koriste tijekom hranjenja, zimovanja ili za odmor tijekom preleta. Zbog velikog visinskog raspona staništa nalazimo vrste od tipično mediteranskih – crnoglava grmuša (Sylvia melanocephala) pa sve do planinskih – planinski djetlić (Dendrocopos leucotos) i visokoplaninskih – alpski popić (Prunella collaris). Strogo zaštićeni alpski popić malobrojna je gnjezdarica najviših vrhova, a bukove šume koje obiluju starim, šupljim ili suhim stablima stanište su strogo zaštićenog planinskog djetlića, ciljne vrste ekološke mreže. Na strmim liticama gnijezde se brgljez kamenjar (Sitta neumayer), modrokos (Monticola solitarius) i primorska bjeloguza (Oenanthe hispanica), strogo zaštićene vrste. Ciljne vrste ekološke mreže sivi sokol (Falco peregrinus) i suri orao (Aquila chrysaetos) također su strogo zaštićene gnjezdarice tih litica, a u potrazi za hranom udaljavaju se više kilometara od gnijezda. Suri orao kritično je ugrožena vrsta u Hrvatskoj, gustoća populacije je niska, a oko trećina parova nije reproduktivno aktivna. Česti su i slučajevi da jedan orao godinama čeka odgovarajućeg partnera i čuva teritorij.

U razdoblju od 2007. do 2019. godine na širem području Biokova su zabilježena sveukupno dva para surih orlova te četiri teritorija. Ciljna vrsta ekološke mreže i strogo zaštićena ušara (Bubo bubo) gnjezdarica stanarica je biokovskog područja. Gnijezdi se na nepristupačnim stijenama, a lovi na rubnim područjima Parka. Strogo zaštićeni jastreb (Accipiter gentilis) malobrojna je gnjezdarica stanarica većih kompleksa jelovih šuma na sjevernim padinama na području Kaoca. Kobac (Accipiter nissus) je malobrojna gnjezdarica koja se gnijezdi na zagorskoj strani i uglavnom u blizini naselja i strogo je zaštićen. Brojne žutokljune galice (Pyrrhocorax graculus) gnijezde se u špiljama i jamama, a hranu traže u velikim jatima na planinskim travnjacima i primorskim padinama. Zmijar (Circaetus gallicus) je gnjezdarica selica te preletnica biokovskog područja, uglavnom se zadržava na južnim padinama, a gnijezdi se na drveću. Škanjac osaš (Pernis apivorus) brojna je preletnica zabilježena u jesenskoj i proljetnoj seobi. Obje su strogo zaštićene i ciljne vrste ekološke mreže. Vrtna strnadica (Emberiza hortulana) gnjezdarica selica je mozaičnih staništa, a populacija joj je na ovom području znatno opala. Tijekom 2013. godine na području Saranča zabilježena su samo 3 – 4 pjevajuća mužjaka, a tijekom 2019. godine tek dva pjevajuća mužjaka. Preostala populacija je mala i nefunkcionalna te joj prijeti skoro izumiranje. Rusi svračak (Lanius collurio) česta je gnjezdarica selica koja se gnijezdi na travnjacima sve do 1500 metara nadmorske visine. Obje su ciljne vrste ekološke mreže.

Od strogo zaštićenih preletnica, ciljnih vrsta ekološke mreže, zabilježen je ždral (Grus grus) u velikim jatima u vrijeme seobe te eja strnjarica (Circus cyaneus) koja se povremeno i zadržava tražeći plijen iznad otvorenih staništa. Od gnjezdarica ciljnih vrsta ekološke mreže zabilježene su još: primorska trepteljka (Anthus campestris), leganj (Caprimulgus europaeus), crna žuna (Dryocopus martius) i siva žuna (Picus canus), koje su strogo zaštićene, te ševa krunica (Lullula arborea) i jarebica kamenjarka (Alectoris graeca).

Aquila chrysaetos

Lanius collurio

Prunella collaris

Sisavci (Mammalia)

U kontaktnim zonama na nižim nadmorskim visinama Biokova susreće se sjeverni bjeloprsi jež (Erinaceus roumanicus) koji provodi zimu u pravom zimskom snu. Najveći dio aktivnosti potroši u potrazi za hranom koju traži najčešće noću. Patuljasta rovka (Suncus etruscus) duga tek 4,5 cm zabilježena je do oko 650 m nadmorske visine. Poljska rovka (Crocidura suaveolens) zabilježena je u kontaktnim zonama na nižim nadmorskim visinama, a dvobojna rovka (C. leucodon) od 650 m pa sve do 1650 m nadmorske visine. Osobitost biokovske faune su šumska rovka (Sorex araneus) i mala šumska rovka ili hrčica (S. minutus) tipični predstavnici kontinentalnih zajednica koje su prisutne na vršnom području bukovih šuma koje ovdje žive kao na otoku (Tvrtković i Kletečki 1993).

Tijekom prvih istraživanja na području Parka zabilježeno je ukupno 12 vrsta šišmiša: kasni noćnjak (Eptesicus serotinus), primorski šišmiš (Hypsugo savii), dugokrili pršnjak (Miniopterus schreibersii), oštrouhi šišmiš (Myotis blythii), riđi šišmiš (M. emarginatus), brkati šišmiš (M. mystacinus), resasti šišmiš (M. nattereri), bjelorubi šišmiš (Pipistrellus kuhlii), Blazijev potkovnjak (Rhinolophus blasii), veliki potkovnjak (R. ferrumequinum), mali potkovnjak (R. hipposideros), sredozemni slobodnorepac (Tadarida teniotis) (Tvrtković i Kletečki 1993, Domazetović 2002, Mazija i Domazetović 2003). Uzorci roda Plecotus pronađeni na Biokovu (Stara Škola, Amfora, Podglogovik) naknadno su određeni kao nalazi vrste gorski dugoušan (Pl. macrobullaris) (Tvrtković i sur. 2005). Za vrstu velikouhi šišmiš (M. bechsteinii) koja je uz dugokrilog pršnjaka ciljna vrsta ekološke mreže potrebna su daljnja istraživanja te revizija statusa na području Parka. Prema literaturnim podacima vrsta je do sad zabilježena u proljetnom razdoblju 2005. godine uz lokvu u predjelu Turija (Pavlinić i sur. 2010). Od drugih nalaza valja istaknuti još i nalaz vrste veliki šišmiš (Myotis myotis) bilježen u više navrata (Pavlinić i sur. 2010, Bekker i sur. 2012). Vrsta južni potkovnjak (R. euryale) zabilježen je u Baba špilji u Parku (Marković 1984) te u kontaktnoj zoni u Velikoj špilji u Antunovićima ultrazvučnim detektorom (Ozimec i sur. 2010). Time dolazimo do 16 zabilježenih vrsta šišmiša na području Biokova, a sve vrste šišmiša su strogo zaštićene.

Od glodavaca ističe se krški puh (Eliomis quercinus dalmaticus) endemična podvrsta koja nije još genetički obrađena. Rasprostranjena je od potpuno golog kamenjara do krških šuma, u primorskom dijelu Biokova od 50 m pa sve do oko 1400 m nadmorske visine.

Odlični penjači česti u kontaktnim zonama i Parku su vjeverica (Sciurus vulgaris) i sivi puh (Glis glis).

Endem i tercijarni relikt dinarskog krškog ekosustava koji se ističe kao posebnost hrvatske prirodne baštine i Biokova dinarski je voluhar (Dinaromys bogdanovi). Živi na krškom kamenjaru, najčešće na većim nadmorskim visinama, strogo je zaštićena i ciljna vrsta ekološke mreže. U Crvenu knjigu sisavaca Hrvatske uvršten je u kategoriji nedovoljno poznate, a na svjetskoj razini osjetljive vrste. Duljina trajanja života dinarskog voluhara je oko 4 godine, spolnu zrelost dostiže sa 2 godine, a tijekom života na svijet donese samo četiri potomka. Pripada staroj genetskoj liniji, najbliži srodnici su mu fosilne vrste. Također u kamenjarskim staništima živi i krški miš (Apodemus epimelas) dok šumski miš (A. sylvaticus) preferira staništa sa drvećem i grmljem.

Obični zec (Lepus europaeus) iz reda dvojezubaca rasprostranjen je na cijelom području Biokova.

Od zvijeri je zabilježen vuk (Canis lupus), strogo zaštićena i potencijalno ugrožena ciljna vrsta ekološke mreže. U nižim područjima gdje vuk ne dolazi zabilježena su povremena opažanja čaglja (C. aureus) pa čak i odstrel od strane lokalnih lovačkih društava. Od ostalih zvijeri prisutne su lisica (Vulpes vulpes), lasica (Mustela nivalis), tvor (M. putorius), kuna bjelica (Martes foina) i jazavac (Meles meles). Objavljen je i navod o povremenom opažanju kune zlatice (M. martes) na području Silnjeg gozda koji nije dokumentiran (Šabić 1993). Bilježi se i strogo zaštićena divlja mačka (Felis silvestris), a u posljednje vrijeme povremeno i strogo zaštićeni, potencijalno ugroženi smeđi medvjed (Ursus arctos).

Po stjenovitim liticama Biokova često se susreće potencijalno ugrožena balkanska divokoza (Rupicapra rupicapra balcanica) koja je unesena 1964. godine. Iako genetske analize jasno ukazuju na balkansku podvrstu divokoze na Biokovu ona službeno nije prepoznata te je zbog nerazriješenog statusa ona lovna vrsta (Rupicapra rupicapra) mada bi trebala biti strogo zaštićena. Dvije godine poslije unesen je i muflon (Ovis musimon). Jako česta je i divlja svinja (Sus scrofa) koja se namnožila na području Biokova.

Rupicapra rupicapra balcanica

Dinaromys bogdanovi

Canis lupus

Javna ustanova "Park prirode Biokovo"
Franjevački put 2/A, HR-21300 Makarska
OIB: 63685777958
IBAN: HR9824070001100571153

Kontakt

Pravila privatnosti | Uvjeti kupnje

Autori foto i video materijala:

Ksenija Protrka, Slavo Jakša, Stipe Srzić, Ante Šarić, Marko Bulatović, Plamenko Cvitić, Roman Ozimec, Ivo Pervan, Ivo Velić, Josipa Velić, Udruga BIOM, Jörg Raasch, Ante Bulić, Gordan Polić, Krešimir Žanetić, Zvjezdana Popović Perković, Hrvoje Škrabić, Filip Vilim Šabić, Matko Begović, Zvonko Glibota, Josip Belamarić, Toni Lekić, Andreas Wagner, Deni Lokas, Bruno Kuštre, Matej Milosavljević, Boris Lauš, Ivana Gabrić, Vid Ožić-Bebek, Darko Mihelj, Ivica Lolić, Toni Koren, Marijana Vuković, Ivona Burić, Mateja Ilinić, Bruno Schmidt