VAŽNA OBAVIJEST: Park prirode Biokovo je službeno otvoren za posjećivanje! Ulaznice se mogu kupiti isključivo online putem web stranice Parka.

Biljni svijet

Bogata raznolikost biljnog svijeta

Biljni pokrov planine Biokovo izuzetno je zanimljiv i bogat. Vidljivo je miješanje različitih flornih elemenata. Ovdje se miješaju najstariji mediteranski, noviji borealni i srednjoeuropski florni elementi.

Biljni svijet Biokova

Dominira ilirsko-mediteransko bilje, dok je učešće alpskog znatno smanjeno, pa Biokovo u biljno-geografskom pogledu treba uvrstiti u posebnu balkansko-apeninsku oblast, balkanskog karaktera (prema Kušanu 1969. god.).

Za biljni pokrov planine Biokovo može se reći da je gotovo na cijeloj površini degradiran. Pod pojmom «biljni pokrov» ili «biljni svijet» obično su obuhvaćene dvije njegove komponente - flora i vegetacija. Vegetacija je skup svih biljnih zajednica ili fitocenoza. To su zakonito građene zajednice u odnosu na ekološke čimbenike i pouzdani su indikatori stanišnih prilika. Flora je skup svih biljnih svojta nekog područja.

Poznato je da su biljke osnova biološke raznolikosti. One su stanište životinjama i izvor hrane kako životinjama tako i ljudima, pa možemo reći da bez biljaka nema opstanka. Stoga je iznimno bitno da ih što bolje upoznamo kako bi ih mogli zaštititi i očuvati.

Vegetacija

Vegetaciju izgrađuju sve biljne zajednice ili fitocenoze nekog područja, a raznolikost vegetacije obično je u povezanosti s bogatstvom flore, razvedenošću reljefa (orografijom), litološkom podlogom, te općim i posebnim klimatskim prilikama. Makarski prostor se odlikuje raznolikim oblicima vegetacije, a njihova se opća značajka uklapa u vegetacijske prilike širega zemljopisnog prostora Hrvatskog primorja, odnosno istočno-jadranskog primorskog prostora. Na svu vegetaciju utječe topla i suha klima, tipična za sredozemna područja.

Biljke prilagođene strmim stijenama i liticama, krševitim i ogoljelim terenima prevladavaju na Biokovu. Na dubljim i razvijenim tlima najviših vlažnih staništa razvijene su i šume. U vršnoj zoni Biokova ističe se pojas izrazite dominacije planinskih pašnjaka, s velikim učešćem kamenjarskih površina dok se ovdje ostatci šume nalaze samo još po vrtačama.

Prema unutrašnjosti planine razvijene su bukove šume s nešto malo jele. Pojas šikara bijelog i crnog graba prisutan je niže prema zabiokovskim selima gdje jačaju antropogeni utjecaji.

Za razliku od vapnenačkog planinskog masiva, priobalni pojas izgrađuju fliš (lapori, pješčenjaci i vapnenci) i plavine, a kontaktnu zonu s planinom – brojni sipari. Izuzev sipara, to je kultivirani krajolik gdje su prirodne zajednice većinom nestale, a zamijenile su ih poljoprivredne kulture najčešće maslinici i vinogradi, te umjetno podignute šume alepskog bora (na nekoliko mjesta u višim zonama i crnog bora).

1. Vegetacija primorskih padina Parka

U vegetaciji primorskih padina Parka prirode Biokovo ističu se neke endemične biljne zajednice koje ćemo posebno izdvojiti prema TRINAJSTIĆ (1987, 2000).

As. Campanulo – Moltkietum petraeae H-ić. 1963 na planini Biokovo zauzima veliki prostor, prvenstveno u primorskom, ali i u zagorskom dijelu, a širi se i na okolna područja (Šibenik). Samo mjestimično kao npr. kod Živogošća spušta se ta zajednica do same razine mora. Najvažnija, obilno zastupljena i potpuno stalna karakteristična vrsta ove endemične zajednice pukotina stijena ističe se modro lasinje (Moltkea petraea), kojoj se pridružuje vrsta divlji koromač (Portenschlagiella ramosissima). Horvatić (1963) kao karakterističnu za asocijaciju navodi i vrstu Portenšlagova zvončika (Campanula portenschlagiana), ali tu vrstu nalazimo samo u biokovskom dijelu areala asocijacije, tj. u onom dijelu areala as. Campanulo – Moltkietum u kojem se on poklapa s dijelom areala vrste Campanula portenschlagiana, (usp. Ovašen-Eberhardt i Trinajstić 1987).

As. Inulo – Centaureetum cuspidatae Trinajstić 1980 stenoendemična zajednica vegetacije stjenjača, u čijem sastavu se razvija biokovska, stenoendemična vrsta crvenkasta zečina (Centaurea cuspidata) koja zauzima vrletne, okomite, više stotina metara visoke stijene južnog dijela Biokova iznad Podgore i povrh ceste Makarska – Kozica.

As. Drypi – Linarietum simplicis H-ić. Et Domac 1957.
U podnožju strmih i okomitih stijena primorske padine razvijena su brojna točila (sipari) koja predstavljaju karakterističnu geomorfološku tvorevinu karbonatnih planina. Na njima dolazi ova endemična zajednica točilarki. Na temelju florističkih i fitocenoloških istraživanja Domac (1957) ustanovio je da biokovska točila obrašćuje posebna biljna zajednica – as. Drypi – Linarietum simplicis, a kao karakteristične vrste asocijacije istaknuo je vrste Linaria simplex (kao L. parviflora), Sedum glaucum i Hieracium waldsteinii (= H. lanatum) var. Biokovënse.

As. Festuco – Koelerietum splendentis H-ić. 1963.
To je jedna od najmarkantnijih zajednica kamenjarskih pašnjaka submediteranske vegetacijske zone istočnojadranskog primorja. Nastaje degradacijom šuma medunca i bjelograba (as. Querco – Carpinetum orientalis) na ravnim ili blago valovitim terenima s dobro razvijenim skeltnim tlom, površini koju pokriva sitno izlomljeno kamenje isprano od kiše. Ova asocijacija na biokovskom području zauzima razmjerno male površine, a najtipičnije sastojine otkrivene su na podlozi kvartarnih breča iznad zaseoka Baškovići (Veliko Brdo) (Trinajstić 1981).

As. Junipero – Pinetum dalmaticae Domac (1962) 1965.
Na nadmorskoj visini od oko 800 do 1 500 m sjeverozapadnih primorskih padina Biokova dolazi ova endemična zajednica. Njena karakteristična vrsta je dalmatinski crni bor (Pinus nigra ssp. dalmatica). Dolazi na predjelima Borovac, Bukovac, Borovik i Nevistina Stina gdje raste pojedinačno i u manjim skupinama, najviše na nepristupačnim mjestima vršnih i prema zapadu isturenim grebenima. Navedena područja su izdvojena u kategoriju rezervata šumske vegetacije. Smatra se da su ove šume na Biokovu reliktnog karaktera. Međutim za ove šume crnog bora pretplaninskog pojasa Biokova javlja se problem njihove sintaksonomske pripadnosti, a za njegovo rješavanje potrebna su daljnja istraživanja kako navodi Trinajstić.

2. Vegetacija vršnih predjela Parka

Za središnje vršne predjele Parka prirode Biokovo značajne su sljedeće specifične i endemične zajednice izdvojene prema TRINAJSTIĆ (1987, 2000).

As. Carici – Centaureetum rupestris Ht. 1931.
Ovu asocijaciju izgrađuju šaš crljenika (Carex humilis) i (žuta krška) kamenjarska zečina (Centaurea rupestris), te predstavlja najvažniju zajednicu vegetacije kamenjarskih pašnjaka mediteransko-montanog vegetacijskog pojasa i to njegove epimediteranske vegetacijske zone istočnojadranskog primorja. Ova asocijacija se prema Trinajstić (1987) na Biokovu razvija na više mjesta, ali tipične sastojine zauzimaju razmjerno male površine. Češće su one koje se razvijaju na donjoj granici areala i u sastavu kojih pridolazi kadulja (Salvia officinalis).

Ona sa još nekoliko značajnih vrsta izgrađuje posebnu asocijaciju (subas. Salvietosum officinalis Trinajstić 1965). Takve sastojine zauzimaju najveće površine na zagorskim padinama Biokova iznad Kozice koje su vidljive iz daljine kao prostrane ogoljele površine na 600 do 800 m nadmorske visine.

As. Stipo – Caricetum humilis Trinajstić 1987.
Ova asocijacija se razvija u graničnom dijelu mediteransko-montanog i mediteransko-planinskog pojasa na krševitim terenima izloženim buri duž primorskog lanca Dinarida. Pod utjecajem mediteranske klime razvijaju se ove naročite sastojine travnjaka u sastavu kojih se u prvom redu ističu vrste Stipa eriocaulis = Stipa pennata ssp. eriocaulis i Carex humilis. Na Biokovu je ova zajednica rasprostranjena na padinama uspona i grebena povrh Lađane, a razvija se na plitkim smeđim tlima.

As. Bromo – Seslerietum interruptae Trinajstić 1965.
Ova travnjačka zajednica u našem djelu Sredozemlja razvija se na ekstremnim staništima izloženim djelovanju hladnih vjetrova (bure), pa u svom sastavu i na manjim nadmorskim visinama ujedinjuje i više planinske elemente. Kako je tokom ljeta pod direktnim utjecajem sredozemne klime u svom sastavu istovremeno ujedinjuje i veliki broj mediteranskih elemenata. Zbog toga je u fitogeografskom pogledu (usp. Trinajstić 1969,1974) označena kao predstavnik mediteransko-planinskog pojasa mediteranske regije. Na Biokovu dolazi na nadmorskim visinama cca 1150-1350 m na području Čelišnika i Lađane na plitkim crnicama.

As. Astragalo – Seslerietum robustae Trinajstić (1981)
To su sastojine koje se razvijaju na krševitim terenima pojedinih dijelova Biokova (Štropac, Raždol, Kuranik,…) a u sastavu kojih istaknutu ulogu imaju vrste robusna oštrulja (Sesleria robusta) i endemična biokovska podvrsta Astragalus croaticus (Astragalus angustifoliu ssp. biokovensis), hrvatski kozlinac.

As. Edraiantho – Seslerietum juncifoliae Ht. 1974
Ova endemična zajednica razvija se na području od vrha Sv. Ilije do najvišeg vrha Sv. Jure, te na vršnim predjelima primorske strane Biokova. U sastavu ove zajednice razvija se jedan od biokovskih stenoendema patuljasto (biokovsko) zvonce (Edraianthus pumilio) kao i endemična vrsta Minuartia graminifolia ssp. clandestina, koje su za Biokovo od posebne važnosti.

As. Scorzonero – Hypochoeretum H-ić (1956) 1958
Ova zajednica vegetacije travnjaka mediteransko-montanog pojasa zabilježena je dosad jedino u sustavu Biokova, u jednoj ponikvi na lokalitetu Vidića kosa (Trinajstić 2000).

3. Vegetacija kontinentalnih predjela Parka

Za vegetaciju kontinentalnih (sjevernih, sjeveroistočnih i sjeverozapadnih) predjela Parka karakteristične su sljedeće biljne zajednice izdvojene prema TRINAJSTIĆ (1987, 2000).

As. Ostryo – Abietetum (Fukarek) Trinajstić 1983
U opsegu mediteransko-montanog pojasa, na nadmorskim visinama između (850-) 900-980 (-1120) m izgrađuje jela (Abies alba) na zagorskoj strani Biokova, zajedno sa crnim grabom (Ostrya carpinifolia) vrlo zanimljive, razmjerno termofilne sastojine koje su izdvojene u ovu posebnu asocijaciju (Trinajstić 1983a). Fitocenološki snimci kod Trinajstić (1987) potječu iz Jelovca (850 m), područja Jelovac (920 m), Kaoca (1 100 m) i kod Sutvida (1 120 m). Prema Kušanu (1969) jelove šume na Biokovu predstavljaju poseban oblik reliktnih mediteransko montanih šuma, a pripadaju mediteranskoj fitogeografskoj regiji. U vertikalnom pogledu ova asocijacija ne prelazi znatnije visinu od 1 000 m.

As. Rhamno – Abietetum Fukarek 1958
Ova druga šumska zajednica jele razvija se u opsegu pretplaninskog pojasa bukve na nadmorskim visinama 1 400-1600 m, gdje na najvišem biokovskom platou obrašćuje strme padine, police i rastrgane stijene sjeverne ekspozicije dubokih biokovskih ponikava. Ovoj značajnoj šumskoj zajednici, kojoj je za sada Biokovo jedino nalazište u vegetaciji Hrvatske trebat će se posvetiti posebna pažnja. Dolazi na više mjesta prostranog područja između Lađane i Kimeta, na sjevernim ekspozicijama uz rub dubokih ponikava prema Trinajstić (1987). Obzirom da zabilježene sastojine nisu zbog strmog terena bile pristupačne nisu detaljnije analizirane.

As. Doronico – Fagetum Trinajstić 1983
Ova zajednica dolazi na području najviših dijelova Biokova – Silni Gozd, šire područje Kadulje i područje Sv. Jure. U ponikvama kojima obiluje ovo područje na nadmorskim visinama od 1 300 – 1 600 m razvile su se i do danas sačuvale bukove šume koje su uglavnom ograničene na padine sjeverne ekspozicije. Karakteristične vrste ove zajednice su srcoliki divokozjak (Doronicum columnae) i vrtoglav, ljiljan Katanijeve, zlatan (Lilium martagon ssp. cattaniae) vrsta u opsegu bukovih šuma.

As. Geranio – Anthriscetum fumarioidis H-ić. (1956) 1963
Sastojine u kojima se na Biokovu razvijaju stjenarska iglica, zdravac (Geranium macrorrhizum)i bradavičasta krasuljica (Anthriscus fumarioides)razmjerno su rijetke i nalazimo ih na stjenovitim mjestima u opsegu pretplaninskih bukovih šuma u predjelu Silni Gozd.

4. Šume bukve i šume bukve i jele

Ove šume u Parku su bile pod izrazitim antropogenim utjecajem te su znatno degradirane, no međutim na pojedinim područjima u Parku još uvijek su se dobro održale stoga izdvajamo rezervat primorske bukove šume (Fagetum croaticum seslerietosum Ht.) na primorskoj padini pod Vošcem (10 ha) na visini 1350 m, te rezervat šume bukve i jele s kontinentalne strane Parka na sjevernim ekspozicijama Kaoci (185 ha) i Kimet-Sutvid (806 ha).

5. Planinski pašnjaci i vrištine

Otvoreni pašnjački prostori Biokova manjim dijelom su prirodnog postanka (zone iznad granice šumske vegetacije). Oni su uglavnom nastali kao posljedica antropogenog utjecaja koji je upotpunjen erozijom, ispiranjem plitkog tla, rezultirao dominacijom kamenog skeleta.

U submediteranskoj zoni kao i zoni gorskog pojasa prijelaznog područja dominiraju kamenjarski travnjaci šaša crljenika (Carex humilis) i bodljikave zečine (Centaurea rupestris) (As. Carici – Centaureetum rupestris Ht. 1931). Ovdje se često pojavljuju termofilni grmići uspravne kositernice (Ephedra major) kao i grmovi planinske somine (Juniperus sabina) u zajednici sa srebrenom (krupnom) šašikom (Sesleria robusta) na zaklonjenim mjestima.

Primorske grebene, mjesta izložena udarima vjetra, obrasta zajednica uskolisnog zvonca (Edraianthus tenuifolius) i planinskog (modrog) vriska (Satureja subspicata) (As. Bromo – Seslerietum interruptae Trinajstić 1965.). Najviše dijelove primorskog pojasa, uzvisine kao i biokovske visoravni obrastaju travnati elementi sveze uskolisne šašike (Sesleria tenuifolia). U ovim kamenjarskim pašnjacima na primorskoj strani dolaze grmovi (medvjetke) medvjeđeg grožđa (Arctostaphylos uva-ursi), a prema vrhovima unutrašnjosti grmovi česmike planinske (klečice, patuljaste borovice) (Juniperus communis ssp. nana).

Planinske vrištine vezane su na zonu bukove predplaninske šume (iznad 1500 m), najviše dijelove Biokova kao i duboke ponikve vršne zone. Za razliku od travnatih površina ovdje dominiraju grmići zrakaste žutilovke, metlike (Genista radiata) - sa česmikom planinskom (klečica, patuljasta borovica) (Juniperus communis ssp. nana).

Obzirom da se pašnjačke površine u Parku prirode danas uglavnom ne koriste za stočarstvo izuzev u pojedinim dijelovima, s primorske strane na ove površine se širi crni bor kao pionirska šumska vrsta, bilo iz borovih kultura, bilo iz autohtonih šuma crnog bora.

6. Autohtone šume dalmatinskog crnog bora

Ove šume predstavljaju reliktnu zajednicu Junipero – Pinetum dalmaticae Domac (1962) 1965., a razvile su se na manjim površinama sjeverozapadnih primorskih padina u pojasu između 800 i 1 200 m. Na predjelima Borovik, Šibenik - Borovac i Bukovac sve šumske površine pod ovom zajednicom izdvojene su u kategoriju rezervata šumske vegetacije na površini od oko 63 ha. Stari borovi odlikuju se specifičnim habitusom tanjuraste krošnje, te bijelom raspucanom korom. Posebno se isticao primjerak rijetkog i starog zaštićenog pojedinačnog stabla dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra ssp. dalmatica) zvanog «Miletin bor», koji je 27. svibnja 1968. godine bio proglašen spomenikom prirode i upisan u Upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti. «Miletin bor» bio je soliterno stablo zanimljive razgranatosti i impozantne veličine: visine oko 6m i promjera debla od 90 cm, smješteno iznad Baškovića kuća kod Velikog Brda. Na žalost u velikom požaru 19. rujna 2008. godine potpuno je izgorio u vatrenoj stihiji.

7. Kulture borova


Zauzimaju velike površine ali uglavnom van granica Parka. U obalnom području i u kontaktnim zonama Parka s primorske strane dominiraju šume alepskog bora (Pinus halepensis – As. Erico – Pinetum halepensis Krause et al. 1963 ). Dio tih šuma se kasnije razvio subspontano. Zanimljivo je naglasiti da su se navedene šumske sastojine bilo podignute kao kulture ili se razvile samoniklo, na pojedinim mjestima prema svom flornom sastavu približile nekim oblicima prirodnih šuma alepskog bora.

Kulture crnog bora su površinom daleko manje i nalaze se u granicama Parka. Podizane su u zoni hladnijeg submediterana, od zone šume crnog graba pa sve do zone primorske bukove šume.

8. Gajevi hrasta medunca

    Gajevi hrasta medunca uglavnom se nalaze u blizini seoskih naselja van granica Parka.

    9. Šikare

    Unutar granica Parka čine znatne površine na kontinentalnoj strani planine. Tu su zastupljene dvije šumske zajednice: u nižoj i toplijoj zoni submediterana dolaze šikare bijelog graba (Carpinus orientalis Mill.), a višu i hladniju zonu submediterana pokrivaju šikare crnog graba (Ostrya carpinifolia Scop.). U gornjoj granici crni grab s kopnene strane dolazi u kontakt s bukvom (Fagus sylvatica L.) i jelom (Abies alba Mill.). Na primorskoj strani ove površine su vrlo male.

    10. Maslinici

    Zauzimaju znatne površine u obalnom području i ne ulaze u granice Parka. Značajni su kao poljoprivredna i pejsažna komponenta makarskog područja. Ostale poljoprivredne površine u ovom području su i vrtovi, vinogradi i voćnjaci.

    Flora

    Sastav flore Biokova, za razliku od vegetacije koja je još uvijek razmjerno slabo poznata, detaljnije je istraživan pa su o toj problematici objavljena i dva značajna rada («Biljni pokrov Biokova (Flora i vegetacija)», Kušan 1969 i «Bilje Biokova», Radić 1976). Floristička istraživanja Biokova sustavno se provode tako da su do sada objavljeni brojni znanstveni radovi.

    Podaci o istraživanjima lišaja (Lichenes) Biokova i Biokovskog područja su malobrojni, mahovine (Bryophyta) istraživane su u sklopu istraživanja ostalih područja Hrvatske dok papratnjače (Pterydophyta) nisu na Biokovu prisutne velikom brojnošću vrsta ali čine značajne sastavnice brojnih staništa i vegetacijskih zajednica.

    Prema objavljenim literaturnim podacima za Biokovo i Biokovsko područje bilježi se više od 1 500 vaskularnih biljaka (prema Šolić 2003), među njima je znatan broj endema i relikata čijem razvoju su svakako pridonijeli i specifični životni uvjeti.

    Biokovo je i jedan od najvažnijih centara endemizma u Hrvatskoj zbog svog izoliranog, gotovo otočnog položaja i specifičnih mikroklimatskih prilika uzrokovanih strmim izdizanjem masiva, gotovo neposredno iz mora, te postojanjem niza mikrostaništa.

    Od flornih elemenata kojim su obuhvaćene endemične svojte tu se susreću liburnijski element (npr. primorski mekinjak– Drypis spinosa ssp. jacquiniana, krvavi karanfil –Dianthus sanguineus, trščanski karanfil – Dianthus sylvestris ssp. tergestinus, primorska režuha – Cardamine maritima, lan rupičasti – Linum austriacum (Linum tommasinii)), istočnojadranski i dalmatinski element (npr. jadranska lastavina – Vincetoxicum hirudinaria ssp. adriaticum, bodljikavi čistac – Stachys spinulosa, Rajhenbahova pušina – Silene reichenbachii, dalmatinska djetelina – Trifolium dalmaticum, ljuskasta tilovina –Petteria ramentacea, dalmatinska žutilovka – Genista sylvestris ssp. dalmatica, karglijev zvinčac – Bupleurum karglii, uskolisno zvonce – Edraianthus tenuifolius, ljiljan Katanijeve – Lilium martagon ssp. cattaniae, trobridi sijedac – Resetnikia triquetra (Fibigia triquetra), portenšlagova zvončika – Campanula portenschlagiana, velecvjetni rožac –Cerastium grandiflorum, dalmatinski oštrolist – Onosma echioides ssp. dalmatica (Onosma dalmatica), dalmatinska kestenjača – Ornithogalum dalmaticum, divlji koromač – Portenschlagiella ramosissima, pustenasto devesilje – Seseli tomentosum, nježna pjeskarica – Arenaria gracilis, robusna oštrulja – Sesleria robusta, krčki kozlinac –Astragalus muelleri, dalmatinski zumbulčić – Hyacinthella dalmatica), a od biokovskih endema valja istaknuti žalobna visika – Cerinthe tristis, biokovsko zvonce – Edraianthus pumilio, puzavo zvonce – Edraianthus serpyllifolius, crvenkasta zečina – Centaurea cuspidata, hrvatski kozlinac – Astragalus croaticus (Astragalus angustifolius ssp. biokovensis), Waldsteinova runjika – Hieracium waldsteinii ssp. biokovoense. Od ostalih flornih elemenata tu je čitav niz grupa, od arktoalpskog i borealnog, preko srednjoeuropskog, južnoeuropskog, pontskog i ilirskog do mediteranskog. Takav sastav floru Biokova čini iznimno osebujnom i jedinstvenom. Slično miješanje različitih elemenata nalazimo još jedino na Velebitu (Alegro, 2010)1. Burina žukica (Chamaecytisus spinescens ssp. ala-venti), nenazubljeni karanfil (Dianthus integer), biokovska visika (Cerinthe tristis), biokovsko zvonce, patuljasto zvonce (Edraianthus pumilio), puzavo zvonce (Edraianthus serpyllifolius), pregranata koromačika, divlji koromač, (portenšlagija) (Portenschlagiella ramosissima) i razne svojte biokovskih zečina samo su neki od brojnih biokovskih endema koji na Biokovu imaju tipsko nalazište (locus classicus). Među brojnim biljnim svojtama veliki broj je rijetkih, ugroženih, strogo zaštićenih i endemičnih vrsta.

    1. Patuljasto zvonce i puzavo zvonce - endemi Biokova

    Patuljasto zvonce i puzavo zvonce dvije su endemične vrste specifične za Biokovo stoga ćemo ih posebno izdvojiti.

    Patuljasto zvonce, biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio) iz porodice Campanulaceae reliktna je i stenoendemična vrsta. Prvi je opisao Portenschlag Ledermeyer (1820) na temelju nalaza na Biokovu. Vrsta je rasprostranjena na klisurama planinskih vrhova (Sv. Ilija, Šibenik, Raždol, Sv. Jure, Troglav, Lađana, Ravna Vlaška), biokovski je endem. Većina populacija nalazi se u gorskom i pretplaninskom pojasu između 1400 i 1700 m nadmorske visine, mjestimično i niže u prigorskom području.

    Prema rasprostranjenosti pripada u krug reliktnih tercijarnih elemenata balkanske provincije oromediteranske regije i njezina visokodinarskog sektora kao karakteristična vrsta Biokovskog područja (Kušan, 1969; Trinajstić, 1986). Nastanjuje izložene i ogoljele vapnenačke ili dolomitne grebene gdje raste u pukotinama horizontalno položenih stijena ili na gruboj kamenoj trošini na policama. Vrsta je heliofilna, a podnosi i velike oscilacije temperature i vlažnosti. Recentno stanište je za tu vrstu pribježišno, jer je na povoljnim staništima slabije konkurentna prema drugim vrstama (Martinis, 1971). U opsegu svog areala na Biokovu ta se pionirska vrsta javlja u inicijalnim stadijima različitih rudinskih zajednica sveze Seslerion juncifoliae, a posebno karakterizira zajednicu Edraiantho-Seslerietum juncifoliae (Horvat, 1974). Višegodišnja je biljka prileglo jastučasta oblika, razmnožava se sjemenjem. U kulturi se teško održava, osim u planinskim vrtovima. Raste pojedinačno ili u manjim skupinama. Gradnjom asfaltne ceste i TV-repetitora na Sv. Juri, djelomično su ili potpuno uništene neke populacije.

    Puzavo zvonce (Edraianthus serpyllifolius) iz porodice Campanulaceae endemična je vrsta koju je prvi opisao R. Visiani (1829). Biokovo je locus classicus ove vrste kao i jedino poznato nalazište. Ovaj dinarski endem na Biokovu je rasprostranjen na malom prostoru između vrhova Sv. Jute i Troglav (Wettstein, 1887; Šolić, 1981). Dva posebna oblika: f. angustifolius Lakušić i f. albus Šolić opisana su s tog nalazišta. Na Biokovu se ova vrsta nalazi na svojoj donjoj visinskoj granici od 1550 m nadmorske visine. Po svojoj općoj rasprostranjenosti pripada skupini tercijarnih relikata balkanske provincije oromediteranske regije i njezina visokodinarskog sektora (Trinajstić, 1985). Na izloženim vapnenačkim grebenima raste u pukotinama i rasjeklinama stijena i na plitkim rendzinama u sastavu planinskih rudina sveze uskolisne šašike (Seslerion juncifoliae). Mjestimično raste i u vegetaciji snježnika i polusmirenih točila (Lakušić, 1974; Šilić, 1984). Puzavo zvonce je višegodišnja zeljasta biljka prileglo busenasta oblika. Razmnožava se sjemenjem. U kulturi se teže održava, osim u planinskim vrtovima. Na Biokovu se javlja u skupinama ili pojedinačno u opsegu svoga malog areala. Ukupna brojnost je mala. Gradnjom ceste i TV-repetitora na vrhu Sv. Jure uništen je dio populacije, koja se prema novijim zapažanjima postepeno obnavlja, ali na drugim mjestima nema uočljivih promjena.

    2. Botanički rezervati u Parku

    Kao botanički rezervati u Parku izdvajaju su:

    • rezervat Sv. Ilija – Šibenik – Štropac, koji obuhvaća padine od Sv. Ilije preko Šibenika do Štropca. (782 ha),
    • rezervat Troglav – Sv. Jure najviši vrh Biokova s kojim čini cjelinu (106 ha).

    Rezervat Sv. Ilija – Šibenik – Štropac obuhvaća veliku površinu na kojoj se nalazi glavnina najatraktivnijih stijena i primorskih padina od Sv. Ilije do Štropca. Unutar ovih granica su i rezervati šume dalmatinskog crnog bora. Na ovom mjestu došlo je do loma pružanja glavnog masiva. Uslijed različitih ekspozicija tu nalazimo toplije i hladnije florne elemente, zakonom zaštićene biljke, visoko planinske biljke, te reliktne i endemične vrste.

    Od endema ovdje dolaze patuljasto zvonce (Edraianthus pumilio), biokovsko zvonce, crvnkasta zečina (Centaurea cuspidata), biokovska zečina (Centaurea biokovensis), žalobna visika (Cerinthe tristis), biokovska oštrika, oštrolist (Onosma biokovoënse), Portenschlagov zvončić (Campanula portenschlagiana), Kitaibelov pakujac (Aquilegia kitaibelii) i dr.
    Ovdje rastu i žuta sirištara (Gentiana lutea ssp. symphyandra), dugolisna naglavica (Cephalanthera longifolia), gorski sunovrat (Narcissus radiiflorus), stupasti jaglac (Primula veris ssp. columnae), pasji zub (Erythronium dens-canis), divlji tulipan (Tulipa sylvestris), vitka kockavica (Fritillaria messanensis ssp. gracilis), planinski likovac (Daphne alpina), medvjeđe grožđe (Arctostaphylos uva-ursi) koja je strogo zaštićena vrsta te mnoge vrste iz porodice Orchidaceae.

    Rezervat Troglav obuhvaća i najviši vrh Biokova Sv. Jure s kojim čini cjelinu. Ovdje su značajne planinske vrištine u kojima dominiraju grmovi zrakaste žutilovke (metlike) Genista radiata i česmike planinske (klečice) Juniperus communis ssp. nana Syme koje mjestimično prekrivaju cijele površine svojim zelenim sagom. Troglav je lokalitet na kojem je čuveni hrvatski botaničar R. Visiani (1801–1878) prvi puta uočio i sabrao endemični cjeloviti karanfila Dianthus integer (locus classicus). Na vrhu Sv. Jure je i jedino nalazište puzavog zvonca (Edraianthus serpyllifolius) u Hrvatskoj, koje je endem hercegovačko-crnogorskih planina.

    Literatura

    ČIVIĆ K. et al. teh. ur. (2004): Crveni popis ugroženih biljaka i životinja Hrvatske. Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb, 1-112.

    KEROVEC M. ur. (1995): Ekološke monografije 4. Prirodoslovna istraživanja biokovskog područja. Zbornik radova sa Kongresa održanog od 11-16. listopada 1993. u Makarskoj. Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb, 1-359.

    KEROVEC M., DURBEŠIĆ P. ur. (2002): Ekološke monografije 5. Prirodoslovna istraživanja biokovskog područja. Zbornik radova s Kongresa održanog od 11.-16. listopada 1993. u Makarskoj knjiga 2. Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb, 1-430.

    KUŠAN F. (1969): Biljni pokrov Biokova (Flora i vegetacija). Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1-224.

    NIKOLIĆ T. ur. (2000): Flora Croatica. Indeks Florae Croaticae. Pars 3. Natura Croatica Vol. 9, Suppl. 1. Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb, 1-324.

    NIKOLIĆ T., TOPIĆ J. ur. (2004): Vaskularna flora. U Čivić, K. et al. teh. ur.: Crveni popis ugroženih biljaka i životinja Hrvatske. Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb, 15-46.

    NIKOLIĆ T., TOPIĆ J. ur. (2005): Crvena knjiga vaskularne flore Republike Hrvatske. Kategorije EX, RE, CR, EN i VU. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb, 4-695.

    RADIĆ J. (1976): Bilje Biokova. Institut «Planina i more», Makarska, 1-237.

    RADIĆ J. ur. (1981): Acta Biokovica. Radovi o prirodi biokovskog područja. Prvi znanstveni skup o prirodi biokovskog područja od 08.-10. listopada 1979. VOL. I, SIZ za kulturu općine Makarska, Centar za kulturu općine Makarska, Institut «Planina i more», Makarska,1-319.

    RADIĆ J. ur. (1983): Acta Biokovica. Radovi o prirodi biokovskog područja. Drugi znanstveni skup o prirodi biokovskog područja od 16.-18. svibnja 1983. VOL. II, SIZ za kulturu općine Makarska, Centar za kulturu općine Makarska, Institut «Planina i more», Makarska, 1-416.

    RADIĆ J. ur. (1985): Acta Biokovica. Radovi o prirodi biokovskog područja. Biokovski živi fosili vapnojed i prodornik. VOL. III, SIZ za kulturu općine Makarska, Centar za kulturu općine Makarska, Institut «Planina i more», Makarska,1-144.

    RADIĆ J. ur. (1987): Acta Biokovica. Radovi o prirodi biokovskog područja. Treći znanstveni skup o prirodi biokovskog područja od 27.-29. travnja 1987. VOL. IV, SIZ za kulturu općine Makarska, Centar za kulturu općine Makarska, Institut «Planina i more», Makarska,1-351.

    RUKAVINA M. ur. (1983): Prostorni plan. Park prirode i spomen područje Biokovo. Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1-81.

    ŠOLIĆ M. E. (2001.): Floristička i fitocenološka sastavnica područja Parka prirode Biokovo i kontaktnih zona Parka, za potrebe izrade prostornog plana Parka prirode Biokovo, Županijskog zavoda za prostorno uređenje, Institut „Planina i more“, Makarska, 1-77.

    ŠUGAR I. ur.(1994): Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske. Ministarstvo graditeljstva i zaštite okoliša, Zavod za zaštitu prirode, Zagreb, 1-522.